Godina 1971 se razlikovala od ostalih koje ja do tada pamtim po dvije stvari, izrazito toplom ljetu i velikim vojnim manevrima, najvećim ikada. Rat izmedju “crvenih” i ‘plavih” vodio se duž čitave Jugoslavije, od Slovenije pa nadalje i to baš onako kako to jedna poznata melodija reče...od Djerdapa pa do Triglava. Skoro kompletno vojno sposobno stanovništvo je bilo dio ove opsežne akcije. Vidjeti uniformisane momke pa i djevojke je tih dana bila potpuno obična stvar ali prije svega meni izrazito uzbudljivo kao zaljubljeniku u armiju i sve što je sa tim imalo bilo kakve veze.

Oficijlno tehničko objašnjenje “Slobode 71” koje je izdano od strane vlasti i vrhovnog štaba armije je zvučalo otprilike ovako: “Ova vojna vježba se razlikuje od svih drugih vojnih vježbi, koje su se pod nazivom manevar izvodile svake godine, a razlika ovog manevra je u tome što u njemu aktivno učestvuje ceo narod sa svojim oružanim snagama, primjenjujući sve oblike otpora protiv snaga agresora. Šire prostranstvo na kome se izvodi manevar „Sloboda ’71“ obuhvata je Baniju, Kordun, Žumberak, Belu krajinu, deo Like i deo Bosanske krajine a  uža teritorija na kojoj je razvijeno borbeno dejstvo je linijom Petrova Gora, Jastrebarsko, Metlika, Črnomelj, Ogulin, Plaski, Bihać, Tržac i Velika Kladuša. Brojna naselja u zahvatu osnovnih komunikacija i u sklopu iznetih karakteristika zemljišta predstavljaju su za branioce (crvene) pogodan oslonac za vodjenje odbrane. Snage agresora (plavi) dejstvovale su kroz centralnu Sloveniju i sjeverozapadnu Hrvatsku u težnji da porobe Jugoslaviju.  Medjutim  upornom odbranom i raznovrsnim aktivnostima snaga naše 4 armije i jedinica Teritorijalne odbrane (TO) Slovenije i Hrvatske, snažnim aktivnim dejstvima partizanskih i teritorijalnih jedinica i masovnim otporom stanovništva na celoj dužini privremeno zauzete teritorije, napadna moć agresora (plavog) je znatno oslabljena i njegov napad zaustavljen i nemilosrdno razbijen”. Čak smo i mi poletarci na naše veliko zadovoljstvo bili uključeni u odbranu zemlje u ulozi izvidjanja i obaveštavnja o kretanju neprijatelja o njegovoj vojnoj i moralnoj snazi. Podatke smo prikupljali šteajuci se opušteno izmedju plavih koji su privremeno bili zauzeli nas gradić. I ako su se plavi razlikovali samo po tome što su na šljemovima i na rukavima imali trake plave boje iskreno smo ih mrzili tolikim intezitetom da smo sa ponosom u grudima ali sa vodom koja nam je curila iz usta odbijali da od njih primamo poklone u vidu vojnih čokoladica i ostalih očaravajucih vojničkih poslastica. Manevri su trebali da pokazu jačinu JNA i spremnost naroda da odbarni svoju otadžbinu Jugoslaviju. Vojna akcija je privukla pažnju svih drugih vojnih sila iz okoline pa i dalje ali prije svega privukla je pažnju gomile domaćih i stranih žurnalista koji su vojsku pratili u stopu sa dopuštenjem da rade reportaže ali samo da snimaju ono za što im vojni oficiri za komunikaciju daju zeleno svjetlo. Ja sam se najviše nadao da ce pored naše kuće proći maršal Tito u svom crnom Mercedesu, podjednako su me oba interesovala!

Rano jutro je izgledalo tako, siguran sam da ste i sami imali taj osjećaj, kao da će zauvjek biti ljeto. Obično sam tada najviše uživao prateći na nebu putničke avione koji su se pojavljivali daleko na horizontu negdje iz pravca Beograda, prateći ih čitavom putanjom preko neba na putu ka nekom dalekom odredištu. Već nekoliko minuta avion je za sobom ostavljao snježno bjeli targ čitavom dužinom svog leta. Sunce se reflektovalo od njegovu površinu tako da se mogao zaista jasno rasaznati njegov oblik. Vratio sam pogled natrag na početak njegove putanje na bjelu liniju izduvnih gasova koji se nisu razilazili obično ni posle nestanka aviona na horizontu i krajičkom oka ugledah u daljini dvije tamne mrlje a posle kraćeg vremena do mene doprje i zvuk nalik na gromovski. Tamne mrlje su postajale sve veće i veće a gromovski zvuk sve jači. Prepoznah dva borbena lovca koja su mi se približavala, letjeli su veoma nisko. Ja podigoh brzo obije ruke u vazduh što sam više mogao i poceh da im mašem od oduševljenja koje me je obuzelo. Kad su bili paralelno naspram mjesta na kom sam stajao mogao sam jasno da rasaznam bjele kacige pilota a jedan me je ugledao. Oni proletiše i počeše da se penju u visinu a onda obojica zamrdaše krilima ljevo desno…

Sjeo sam tako na stepenište ispred ulaza pod utiskom onoga što sam upravo vidio i tada sam čvrsto odlučio da želim biti vojni pilot. Imao sam samo jedan mali problem a to je bio naočare koje sam morao da nosim i čija su stakla bila debljine ravne dnu tegle džema. Iz kuhinje je dopirao svjež miris doručka tako da sam ipak do daljeg ostavio definitivno rješenje moje buduće karijere i ušao sam u kuhinju da uživam kulinarskim sposobnostima moje tetke koja je najbolje znala jedan recept i to upravo onaj koji je spremala.

Manevri su nastavljeni duboko u noć negdje na područiju Banja Luke i Kozare, u daljini je gruvala artiljerija kao da prediskazije rat koji ce se desiti samo dvadesetak godina kasnije. Od detonacija su se pomalo, skoro neprimjetno tresla okna na prozorima. Slušao sam to gruvanje u krevetu toneći u san i zamišljajuci da naši možda probijaju obruč plavih na Kozari.