Godina 1971 se razlikovala od ostalih koje ja do tada pamtim po dvije stvari, izrazito toplom ljetu i velikim vojnim manevrima, najvećim ikada. Rat izmedju “crvenih” i ‘plavih” vodio se duž čitave Jugoslavije, od Slovenije pa nadalje i to baš onako kako to jedna poznata melodija reče...od Djerdapa pa do Triglava. Skoro kompletno vojno sposobno stanovništvo je bilo dio ove opsežne akcije. Vidjeti uniformisane momke pa i djevojke je tih dana bila potpuno obična stvar ali prije svega meni izrazito uzbudljivo kao zaljubljeniku u armiju i sve što je sa tim imalo bilo kakve veze.
Oficijlno tehničko objašnjenje “Slobode 71” koje je izdano od strane vlasti i vrhovnog štaba armije je zvučalo otprilike ovako: “Ova vojna vježba se razlikuje od svih drugih vojnih vježbi, koje su se pod nazivom manevar izvodile svake godine, a razlika ovog manevra je u tome što u njemu aktivno učestvuje ceo narod sa svojim oružanim snagama, primjenjujući sve oblike otpora protiv snaga agresora. Šire prostranstvo na kome se izvodi manevar „Sloboda ’71“ obuhvata je Baniju, Kordun, Žumberak, Belu krajinu, deo Like i deo Bosanske krajine a uža teritorija na kojoj je razvijeno borbeno dejstvo je linijom Petrova Gora, Jastrebarsko, Metlika, Črnomelj, Ogulin, Plaski, Bihać, Tržac i Velika Kladuša. Brojna naselja u zahvatu osnovnih komunikacija i u sklopu iznetih karakteristika zemljišta predstavljaju su za branioce (crvene) pogodan oslonac za vodjenje odbrane. Snage agresora (plavi) dejstvovale su kroz centralnu Sloveniju i sjeverozapadnu Hrvatsku u težnji da porobe Jugoslaviju. Medjutim upornom odbranom i raznovrsnim aktivnostima snaga naše 4 armije i jedinica Teritorijalne odbrane (TO) Slovenije i Hrvatske, snažnim aktivnim dejstvima partizanskih i teritorijalnih jedinica i masovnim otporom stanovništva na celoj dužini privremeno zauzete teritorije, napadna moć agresora (plavog) je znatno oslabljena i njegov napad zaustavljen i nemilosrdno razbijen”. Čak smo i mi poletarci na naše veliko zadovoljstvo bili uključeni u odbranu zemlje u ulozi izvidjanja i obaveštavnja o kretanju neprijatelja o njegovoj vojnoj i moralnoj snazi. Podatke smo prikupljali šteajuci se opušteno izmedju plavih koji su privremeno bili zauzeli nas gradić. I ako su se plavi razlikovali samo po tome što su na šljemovima i na rukavima imali trake plave boje iskreno smo ih mrzili tolikim intezitetom da smo sa ponosom u grudima ali sa vodom koja nam je curila iz usta odbijali da od njih primamo poklone u vidu vojnih čokoladica i ostalih očaravajucih vojničkih poslastica. Manevri su trebali da pokazu jačinu JNA i spremnost naroda da odbarni svoju otadžbinu Jugoslaviju. Vojna akcija je privukla pažnju svih drugih vojnih sila iz okoline pa i dalje ali prije svega privukla je pažnju gomile domaćih i stranih žurnalista koji su vojsku pratili u stopu sa dopuštenjem da rade reportaže ali samo da snimaju ono za što im vojni oficiri za komunikaciju daju zeleno svjetlo. Ja sam se najviše nadao da ce pored naše kuće proći maršal Tito u svom crnom Mercedesu, podjednako su me oba interesovala!
Rano jutro je izgledalo tako, siguran sam da ste i sami imali taj osjećaj, kao da će zauvjek biti ljeto. Obično sam tada najviše uživao prateći na nebu putničke avione koji su se pojavljivali daleko na horizontu negdje iz pravca Beograda, prateći ih čitavom putanjom preko neba na putu ka nekom dalekom odredištu. Već nekoliko minuta avion je za sobom ostavljao snježno bjeli targ čitavom dužinom svog leta. Sunce se reflektovalo od njegovu površinu tako da se mogao zaista jasno rasaznati njegov oblik. Vratio sam pogled natrag na početak njegove putanje na bjelu liniju izduvnih gasova koji se nisu razilazili obično ni posle nestanka aviona na horizontu i krajičkom oka ugledah u daljini dvije tamne mrlje a posle kraćeg vremena do mene doprje i zvuk nalik na gromovski. Tamne mrlje su postajale sve veće i veće a gromovski zvuk sve jači. Prepoznah dva borbena lovca koja su mi se približavala, letjeli su veoma nisko. Ja podigoh brzo obije ruke u vazduh što sam više mogao i poceh da im mašem od oduševljenja koje me je obuzelo. Kad su bili paralelno naspram mjesta na kom sam stajao mogao sam jasno da rasaznam bjele kacige pilota a jedan me je ugledao. Oni proletiše i počeše da se penju u visinu a onda obojica zamrdaše krilima ljevo desno…
Sjeo sam tako na stepenište ispred ulaza pod utiskom onoga što sam upravo vidio i tada sam čvrsto odlučio da želim biti vojni pilot. Imao sam samo jedan mali problem a to je bio naočare koje sam morao da nosim i čija su stakla bila debljine ravne dnu tegle džema. Iz kuhinje je dopirao svjež miris doručka tako da sam ipak do daljeg ostavio definitivno rješenje moje buduće karijere i ušao sam u kuhinju da uživam kulinarskim sposobnostima moje tetke koja je najbolje znala jedan recept i to upravo onaj koji je spremala.
Manevri su nastavljeni duboko u noć negdje na područiju Banja Luke i Kozare, u daljini je gruvala artiljerija kao da prediskazije rat koji ce se desiti samo dvadesetak godina kasnije. Od detonacija su se pomalo, skoro neprimjetno tresla okna na prozorima. Slušao sam to gruvanje u krevetu toneći u san i zamišljajuci da naši možda probijaju obruč plavih na Kozari.
U našoj porodici nije bilo kulinarskih experta a' la Stevo Karapandža ili što bi se reklo jednostavnije dobrih kuvara, to je bilo već odavno poznato. Ta naša "brojna" porodica se sastojala od oca i mene a ženu i majku smo izgubili previse rano. Naš jelovnik se uglavnom sastojao od jednog hljeba, jedne pavlake ili kako su neki voljeli da kažu finijeg jogurta i oko 200 grama šunkarice u zavisnosti od stepena gladi koje smo tog trenutka osjećali a stepen gladi je uvjek bio poprilično visok. Nedeljom bi recimo ako je u kafani kod Debelog Sretena iz obližnjeg mjesta bilo jagnjećeg ili prasećeg pečenja pravili gozbu tako što bi pazarili komad pečenja uz jedan ogroman crveni paradajz i pola pogače ispod saća. To je bilo zaista neopisivo ukusno samo imali smo jedan mali problem, što bi sve pojeli već na putu ka kući tako da bi za sat vremena opet bili gladni a nije se baš imalo novca za drugu turu.
Ovu krajnje interesantnu rutinu u ishrani držali smo se vec godinama i zaista nikada nismo odstupali od nje do tog dotičnog dana. Otac je dakle čitajuci novosti nabasao slučajno na rubriku, koju inače nikada do tada nije čitao, članak u kom ljekari savjetuju da bi ishrana djece u razvoju trebalo da bude što više raznovrsna i bogata vitaminima!? Pazi molim te doktorskog čuda! Kao da su otkrili Ameriku ili u najmanju ruku Australiju, naravno da ishrana ne samo djece vec i svakoga živoga treba da bude raznovrsna i bogata vitaminima, to je znala i moja pokojna prababa, ali kako se ono kaže u narodu, iz njihovih usta u božije uši jer da budem iskren malo sam se bio zaželio nečeg drugoga posle više godina gore spomenutog jelovnika.
Čitajuci taj članak otac je poskočio sa stolice i oštro podviknuo.
- Danas jedemo nešto raznovrsno! – Te njegove riječi će do današnjeg dana ostati vrlo dobro zapamćene.
Prvi izbor za pronalaženje raznovrsne ishrane pao je na lokalnu prodavaonicu. Ta velika pobjeda komunističke arhitekture, nazovimo je uslovno prodavaonica, sastojala se od duge ali uske prostorije na čijoj sredini je bila tezga čitavom njenom dužinom, kameni pod na kom se kao na ogledalu moglo ogledati ali ne od čistoce nego od starosti i izlizanosti. Iza na zidu svi proizvodi nabacani u totalnom haosu gdje se jedino mogla snaći samo prodavačica u mantilu slomljeno bjele boje koja je tu radila vjerovatno još od austrougarske monarhije. Ona je u pravom smislu te riječi bila dio interijera, užasno teško opisivo ružna. Na njenom licu su se posebno izdvajale dvije karakteristike, jedna sa mjeseca golim okom vidljiva bradavica na desnom obrazu i gusti crni brkovi na kojima bi joj i sam Marko Kraljević pozavidio. Ako je baba roga zaista postojala onda sam sto-posto siguran da je to bila ona, samo je onako još preko dana honorarno radila i ovaj posao prodavačice.
Stojeći pomalo izgubljeno na sredini prodavaonice gledali smo oboijca iza tezge na gomilu u neredu naslagnih konzervi već neko vrjeme. Unutrašnja vidljivost je najblaže rečeno bila očajna uprkos da je bio sred dana i da je vani grijalo sunce kao u pustnji. Tek poneki zračak svjetlosti je prodirao kroz zamrljana stakla više ličeći na lezer zrake nego na sunčevu svjetlost.
Videći da nas dvojica oklijevamo u odluci šta zapravo želimo baba roga sa druge strane tezge oduvavajući dim cigarete dobaci ono naše poznato.
- Molim? - Što bi u prevodu trebalo valjda da znači izvolitie... u normalnom svjetu.
- Dobar dan. - Reče otac sa ogromnim zakašnjenjem.
- Svaki dan. - Uzvrati ona.
- Ma htjeo bi da mi sin malo promjeni prehranu...u razvoju je...znate! – Reče on skoro kao da se opravdava a baba roga ga je gledala malim očima kroz gust plavičast dim duvana ne goverći ništa već samo kratko klimnu glavom. Meni nije bilo skroz jasno da li je klimnula glavom zato što mu je opravdavala postupak ili je imala nekakav urodjen fizološki defekt.
- Sta vam je ovo iz vas?- Upita otac.
- Koje iza mene druže? Ima mali milion stvari iz mene.- Odbrusi ona.
- Ma ova velika konzerva. - Uperi on kažiprst iza nje.
- A tooo, to vam je druže veoma fini madjarski govedji gulaš. - Razvuče baba roga ne okrećući se. Tišinu koja je potom nastala na nekoliko sekundi prekide otac sa rječima:
- A koliko košta taj fini madjarski govedji gulaš?
- Samo 150 dinara. - Reče spremno ona.
- Novih dinara. – I doda ona još sa provokatorskim smješkom.
- Dajte mi onda jedan! - Reče otac sa indetičnim grimasom.
Ona se iznenada okrenu, začudjućom brzinom i okretnošću za osobu od preko sto kilograma žive vage, dohvati konzervu i pusti je sa nekih tridesetak centimetra da punom težinom tresne od tezgu dižući tako manji oblak prašine. Na putu ka kući maštao sam da u toj konzervi nije samo gulaš nego i sve druge poslastice koje normalno treba da idu uz tako jedan ukusan recept. Recimo fino kuvani krompir utočen u isto tako fino kuvanom nepresoljenom saftu ili salata negdje u ćošku tako da se ne bi pomješala sa ostatkom drugoga i još čak možda i neki manji kolači, ko zna...možda?
Tempertura na smederevcu je bila sada već optimalna i ja na naredbu oca postavih konzervu na platu da se zagrije, tako je naime pisalo u upustvu koje sam na glas morao da pročitam. U upstvu je sve bilo pisano extra minijaturnim slovima kao da je pisano za neku drugu vrstu ljudi mnogo manjih nego što smo mi a i otac je negdje zaturio naočare tako da sam mu ja u tim trenutcima služio u te svrhe. Trebalo je dakle ovaj fini madjarski gulaš zagrejavati oko deset minuta a sedam je već bilo prošlo i ja skoro nisam mogao da dočekam još ona preostala tri. Buljeći iz neposredne blizine u konzervu učini mi se u jednom trenutku da je konzerva izgledala nekako šira posebno oko sredine ili sam halucinirao od gladi!? Ipak se nisam varao bila je zaista mnogo veća nego na početku, ja se okrenu i rekoh.
- Tata ova konzerva raste! - On pogleda pomalo nonšalatno prema šporetu, zagleda se jedan mali moment i izbeči oči vrišteći na sav božiji glas.
- Bježi, bježi!
Skočičmo obojica prema izlaznim vratima u istom trenutku i ako ja da budem iskren nisam znao zašto tačno bježimo i naravno zaglavišmo se na premalim izlaznim vratima. Otac me nekako šutnu napolje i ispade zajedno sa mnom na ulaznu verandu a u istom momentu u kuhinji iza nas se začu zagluvljujuća eksplozija.
Deset godina kasnije kad smo se selili u drugi i još lošiji stan utovarivši svu našu imovinu u kamionet vratio sam se po posljednji put u kuću. Vratio sam se da pogledam još jedanput gdje sam proveo svoje namladje doba, gdje sam prespavao sve noći i proveo isto toliko dana. Gdje sam odigrao sve igre i bitke počevsi od bitke na Kozari pa do borbe rame uz rame sa Sandokanom negdje na Indiskom moru. Pogled mi zastade na plafonu u kuhinji iznad šporeta gdje se i posle deset godina još uvjek skoro mogao prepoznati sadržaj konzerve finog madjarskog gulaša utetoviranog u betonsku ploču... zauvjek.
Iako nisam bio potpuno siguran učinilo mi se da u konzervi nije bilo ničeg drugoga osim gulaša.
